preuzmi | sadržaj | predgovor | pogovor

Što to radiš, Buldožeru jedan?

U izvrsnom dokumentarcu Igora Mirkovića Sretno dijete (2004a), Mirko Ilić prepričava zgodu s duhanskog puta, kada se kvartovski pijanac popeo na prometni znak. Milicajac ga pita je li umjetnik i kad mu ovaj zbunjenog uzvraća da nije, tek onda ga privodi. Scena izvrsno ilustrira zbunjenost autoriteta u razdoblju novog vala, od kraja 1970 ih do sredine '80 ih. S osjetnom nostalgijom, to doba se opisuje kada su svi "osjetili da mogu disati punim plućima, i onda su svi krenuli punom parom. Dešavale su se pjesme, izložbe, koreografije, teatar..." (Mirković 2004a). No cijele te kultne kulturne scene teško da bi bilo bez pripreme terena i luckaste anarhičnosti slovenske skupine Buldožer. Pogonjeni prog-rockom, snažno nadahnuti genijalnim Frankom Zappom, šest raščupanih rokera (od kojih trojica s bradom, pa skoro mogu proći kao filozofi) razdrmalo je estetsku idilu samoupravnog socijalizma. Oni su^[1] Boris Bele, Marko Brecelj, Uroš Lovšin, Borut Činč, Stefan Jež i Andrej Veble.

Intelektualno-plesna glazba

Njihov prvi album, "Pljuni istini u oči" (1975), započinje "skicom otuđenosti jednog turista," ne bi li se pretvorio u "kritički osvrt na probleme današnjice, s akcentom na 'e'" i kulminira s dijelom gdje "poznatog publicistu i književnika Franka Zappu intervjuira francuski novinar i veliki prijatelj naše zemlje B. de la Belle" (Buldožer 1975, knjižica uz audio CD). Popratni materijal uz album uređen je poput novina i pun je autoironije i satire, ali im se provuče i po koji seksistički moment. Glazbu koji izvode sami određuju kao "imbecilni pseudo-rock na razmedji satire, ironije, groteske i seksa," odnosno "intelektualno-plesnu glazbu" (Buldožer 1975, knjižica uz audio CD). Ostavimo li ples po strani, postoji li akademski filozof koji je nadmašio Marka Brecelja u definiciji života, tubitka i svemira – "Život, to je feferon. Crven ili žut, kratak ali ljut" (Buldožer 1975, Život, to je fereron). Egzistencijalistima je možda jedino pravo filozofsko pitanje ubiti se ili ne, ali koliko puta možete pokušati živjeti takvu filozofiju? Feferon, to već imate u svakoj trgovini. Egzistencijalisti, pojedite se!

Album nije bio hit kod publike,^[2] oduševio^[3] je kritičare poput Darka Glavana i Dražena Vrdoljaka,^[4] ali je zato žestoko naljutio "dežurne moraliste, zaštitnike mladih i čuvare 'moralnih ideala'" ("Diskografija" n.d.). Dvije godine kasnije izlazi ploča "Zabranjeno plakatirati" (1977) i opet su izbacili iz takta "trule moraliste" (Azra 1980, Učini nešto) do te mjere da su morali odlazak u Nirvanu zamijeniti onim u "kafanu," a bilo je i optužbi da su im tekstovi pornografski (Janjatović 1998). Teško je razumjeti profesionalne paranoike koji su i u nabrajalici "...profesori i torbari, striptizete i mornari, psihopati, kondukteri, naši slavni fudbaleri..." (1975, "Yes My Baby, No") vidjeli opasnost po tadašnji društveno-politički poredak. Možda je stvar bila u Coca-Coli^TM.

Sljedeći album bio je glazba za hrvatski film "Živi bili pa vidjeli" (1979), za koji su nagrađeni Zlatnom arenom na filmskom festivalu u Puli, što je skupini otvorilo vrata za koncerte i na atraktivnim lokacijama. Koncerti su, uz red pjesme i skečeva, završavali i striptizom (Janjatović 1998).

Neposluha nije bilo manje ni s albumom "Izlog jeftinih slatkiša" (1980a) na kojem vas, da ne bi bilo zabune o kakvom zločestom uratku je riječ, s omota ploče dočekuje pet golih ženskih stražnjica. Dekonstrukcija seže u glazbene žanrove – svaka pjesma s albuma je drugačijeg ritma (od boogieja, polke do psihodelije), ali i u životne teme (konformizam u pjesmi "Karlo", strah od smrti u pjesmi "Make Down", alkohol kao kulturna norma muškosti u pjesmi "Slovinjak punk", a za avanturistične tu je i suočavanje s opasnošću droge u pjesmi "Okrutni bogovi istoka"). Iz nekog čudnog razloga, njihova najžešća kritika sistema, pjesma "Novo vrijeme" nije prepoznata kao opasnost. Koliko je dobro pjesma uhvatila kognitivno stanje političkih elita govori i činjenica o iskorištavanju pjesme u izbornoj kampanji 2000. godine u Hrvatskoj. Uslijed kreativnih nesuglasica, Marko Brecelj "odustaje" (Vesić 2006) i uskoro napušta skupinu.

Iste godine izlazi i singl-ploča "Žene i muškarci" (1980b) koja postaje veliki hit u bivšoj državi. Godinu kasnije grupa se poigrava žanrom klasičnog Rock'n'Rolla i rockabillyja na albumu "Rok end roul – Olstars bend" (1981). Frenetičnu seriju koncerata okrunjuje dvostruki album uživo "Ako ste slobodni večeras" (1982) koji je zapis dvaju koncerata u zagrebačkom Kulušiću. Album je neobičan i po konceptu – uz niz pjesama uživo, snimljene su izjave publike, te skečevi poput akademskog okteta Marjetice, genijalnog izrugivanja sa Štulićevim egom i političkim govorom u "In memoriam",^[5] kao i obrade standarda rocka – Hendrixove verzije "Hey Joe" i "Another Brick in the Wall" Pink Floyda. U tipičnom Buldožerovom stilu, obrade su izvedene na harmonici, a Floydi su dobili i glazbeno-NOBovski dodatak.

Album "Nevino srce" (1983) zaključuje najaktivnije razdoblje skupine. Na albumu se osjeti izvjesni kreativni zastoj i na novi album "Nova vremena" (1989), koji je kompilacija, obožavatelji čekaju šest godina. Album je također i inovacija, to je prvi rock audio CD u ondašnjoj Jugoslaviji ("Diskografija" n.d.). Posljednji autorski uradak je album "Noć" (1995) i grupa nakon toga prestaje s radom iako se formalno ne raspada. U 2006. godini održavaju dva velika povratnička koncerta u Ljubljani i Zagrebu i izdaju kompilacijski CD "Lik i djelo" (2006).

Tko jede dinje?

Gdje sve leži filozofski potencijal Buldožera? Možda je najlakše započeti odgovor na to pitanje upozoravanjem koliko promjena perspektive utječe na razumijevanje. Nekome tko je bio na koncertu Buldožera '70 ih i '80 ih njihov istup možda se nije činio previše značajnim – inteligentno su provocirali tadašnji sustav, čija se trulež nije mogla ne primijetiti, forsiranju duha zajedništva usprkos. Duh vremena možemo nazrijeti u opisu: "Socijalizam je stario zajedno s generacijom koja ga je stvorila, u vrijeme pred smrt je bio staromodan, u strašnom nesporazumu s vremenom i svijetom. (...) Odgajali su nas da vjerujemo kako su te manifestacije uznapredovale ludosti sistema nešto posve normalno i poželjno, a mi smo jasno vidjeli da u to ne vjeruju niti naši odgajatelji (...) stanje u kojem pravila igre diktiraju dementni revolucionari i njihovi bezbojni nasljednici..." (Mirković 2004b, 13-14). To nije samo glas klasno nesvjesnog socijalističkog pojedinca, to je glas tinejdžera koji ne kupuje ništa što sustav prodaje. Držim kako snaga Buldožera: zločesta, inteligentna i načitana, izvor ima upravo u tinejdžerskom duhu pobune protiv autoriteta. Propadanje jednostranačkog sistema, popuštanje stege i okus drugačijeg i stranog (tada dolazi do nešto slobodnijeg putovanja izvan zemlje, Max Juričić spominje kako je iskoristio Eurorail iskaznicu za jeftino putovanje po Europi; Mirković 2004a), i mahnitost punka koji kap u tadašnji kulturni prostor bivše države, isprva samo preko pojedinačno kupljenih ploča, tvore konvergenciju psiholoških i socioloških sila koju poznajemo kao novi val. Na to možemo gledati kao na suvremenu ilustraciju važnosti putovanja za mladog čovjeka, kako ju je izrazio Montesquieu. Ruganje, neposluh, kritički odmak od autoriteta – ne čini se kao neki naročiti pothvat, nekmoli filozofski značajno, zar ne?

Iz današnje perspektive, popularna kultura i glazba su rasadište narcisa, bilo da je riječ o reality emisijama, zvjezdicama pop ili rap glazbe koje dreče o svojih pet minuta slave, zarađenim novcima, novom autu i silikonima, ili autobiografijama 30 godišnjaka. Pokušajte zamisliti ikoga od njih (Kanye West, recimo) tko bi imao i petlje i kapaciteta narugati se na račun vlastite slave poput Buldožera pjesmom naslovljenom "Ko jebe Buldožer?" (1982; obrada "Roll Over Beethoven"). Poslušajte komentare publike na 'intervju' koji vodi Dražen Vrdoljak, možete li danas očekivati takvu razinu duhovitosti u publici bilo kojeg domaćeg izvođača?

Kada ste jednom promijenili perspektivu, osvijestili se kako je rječnik konstruiran, proizvod je društvenih utjecaja. Krenete li obrnutim smjerom, u dekonstrukciju,^[6] razarate i autoritet koji stoji iza jezika i društvene moći. Brecelj i Bele su pokazali kako ne postoji niti jedna svetinja s kojom se ne bi mogli izrugivati: ni društveno-politički poredak ili njegov žargon,^[7] tada na vrhuncu slave Branimir Štulić, rock-standardi, bujajuća industrija turizma, ali niti oni sami. Stihovi iz pjesme "Novo vrijeme" (poput "novo vrijeme, staro stanje, novo vrijeme, isto sranje" ili "naš radni zadatak, u prelaznoj budućnosti čuvajmo granice mogućnosti" ili "snažni mladići prebacuju rekord, više, puno više nego prije rata") kao i cijeli skeč "In memoriam" jasno seciraju ispraznu frazeologiju tadašnjeg političkog narativa i izruguju se kreativnoj sterilnosti birokratskog govora. Sličan pothvat, kognitivno i stilski, ali četiri desetljeća kasnije i iz ideološki potpuno suprotstavljene pozicije, one motivacijskog govora korporativnog kapitalizma, čini Al Yankowic u pjesmi "Mission statement". Kada se suočite s tako rastočenom ljušturom sustava, kome na pamet pada biti poslušan? I zašto je uopće neposluh važan? Što nas dovodi do važnog problema i političke filozofije i socijalne psihologije: utemeljenosti autoriteta i poslušnosti prema njemu.

Riječ na 'f'

Odmah kaži da!

Živi bili pa krepali

Literatura

---

^[1] Skupini se 1980. pridružuje Davor Slamnig, hrvatski pisac i glazbenik. Zanimljivo je da se uz Slamniga veže još jedan anarhistično-luckasti projekt – cyberpunk TV serija "Blentoni". Nažalost, osim par isječaka na YouTube servisu i privatnih arhiva, ovaj dragulj hrvatske televizijske znanstvene fantastike je praktički izgubljen.

^[2] Zanimljivo, iako je album na koncu bio rasprodan, izdavač se stalno izmotavao oko dodatnog izdanja koje su dočekali tek raspadom bivše države.

^[3] Ovdje je potrebno upozoriti na detalj nadrealan poput pjesme Buldožera – Saša Lošić u dokumentarnoj seriji "Rockovnik" (Vesić 2006) govori kako je prva ploča koju je kupio bila upravo od Buldožera i kako je prve pokušaje pisanja i skladanja pjesama radio pokušavajući ih emulirati. Prvi susret uživo s Breceljom je podjednako bizaran.

^[4] Dražen Vrdoljak je kasnije gostovao na albumu "Ako ste slobodni večeras" intervjuirajući publiku na koncertu u Kulušiću i svojim komentarima pridonio nadrealnoj atmosferi projekta.

^[5] Ekipa iz Buldožera i Štulić su niz godina ljetovali na Silbi prije nego je itko čuo za Johnija, tako da im veličina njegovog ega nije bila nepoznanica. Uz nadahnutu Beleovu eulogiju, poslušajte i reakcije iz publike – od tajca do oduševljenja.

^[6] Dekonstrukcija u filozofiji primarno ima za cilj upozoriti na aporije, tj. nerazriješena mjesta sukoba, slijepe točke i kontradiktornosti koje promiču većini čitatelja. Dva najznačajnija predstavnika su Jacques Derrida i Paul De Man. Iako se često pojam koristi kao istoznačnica s postmodernizmom i poststrukturalizmom, dekonstruktivisti su zadržali racionalni duh Prosvjetiteljstva propitujući dogmatske dijelove (Norris 1998).

^[7] Autor se dobro sjeća nadrealnih scena iz predvojničke obuke i službene propagandne samohvale kako je Jugoslavija najstabilnija država na svijetu, sve to početkom 1990. godine.

preuzmi | sadržaj | predgovor | pogovor