preuzmi | sadržaj | predgovor
heretički pogovor
|
Kako sam često rekao i još češće mislio , ovaj svijet je komedija za one koji misle, a tragedija za one koji osjećaju – objašnjenje zašto se Demokrit smijao, a Heraklit plakao. |
 |
Ovdje skupljene četiri studije vezuje, uz znanstvenu radoznalost i uvjerenje kako je neposluh vrlina. Igrati se s ustaljenim istinama i 'istinama', posuđivati iz drugih znanosti filozofiji neuobičajene metode, primjenjivati filozofski diskurs na 'niske' teme… i pri tom izazvati prijeke poglede strukovnih autoriteta, nagrada je sama po sebi.
Vjerujem kako se ne može pretjerati s upozoravanjem na implikacije Milgramove (1974) studije o poslušnosti i Zimbardovog (2012) pokusa Stanfordskog zatvora. Poslušnost prema autoritetu stvara okvir za izvlačenje najgorih ponašanja iz pojedinca. Nasloni li se na to društvena struktura koja zlorabi tu slijepu pjegu morala, tada militantni duh i vojni sukob redovito rađaju patnjom u ime pokornosti naredama mimo prvih crta sukoba (Zimbardo 2009). Neposluh, ne treba zaboraviti, ono je što čini trećinu Milgramovih ispitanika skupinom u koju se treba ugledati.
Filozofska zajednica je, ispričavam se na tautologiji, također zajednica i pati od istih boljki kao i svaka druga: patimo od pogrešaka grupnog mišljenja, ljubomorno čuvamo vlastite svetinje čije propitivanje uzrokuje spontani gnjev (Collins 2002, 47). Ona je i složena mreža sastavljena od pojedinaca i koncepata kojima se bavi. Kao takva, može biti otvorena prema drugim mrežama specijaliziranih znanstvenika ili pak, izrazito premrežena unutar sebe s malim brojem poveznica prema vani.
U prvom slučaju struka je osjetljiva i otvorena na promjene koje dolaze iz drugih znanosti, bilo da je riječ o novim paradigmama ili o redefiniranju temeljnih pitanja struke. Moje je čvrsto uvjerenje kako jedino u tom slučaju postoji budućnost za filozofiju. Zagovarati tradicionalni argument kako su sve znanosti nastale iz filozofije ili kako joj sve u nekom trenutku utječu, više govori o percepciji vlastite veličine nego o ugledu koji struka uživa. Utoliko recentne rasprave o značaju bibliometrije ili naglasku na STEM grane nasuprot društveno-humanističkog obrazovanja mogu predstavljati dobrodošli izazov, nikako prijetnju. Dovoljan argument za otvorenost je podatak kako tradicionalna institucija poput Papinskog lateranskog sveučilišta izlazi s prijedlogom preddiplomskog studija o računalnoj znanosti i filozofiji (Basti 2017).
Odlučimo li se za drugi pristup, izdvojenih gustih mreža, preostaje nam filigranski rad na tradicionalnim pitanjima i znanstveni izolacionizam. U tom slučaju, koliko god se bavili uzvišenim intelektualnim pitanjima, zapetljat ćemo se u svojevrsnu igru staklenih perli (Hesse 1979) i tim više produbiti kognitivnu disonancu i percepciju o filozofiji kao temeljno neprimjenjivoj disciplini. Kako nam rezultati analize kompleksnih mreža govore (Barabasi 2002), moguće je imati jako premrežen otok specijalizacije izoliran od kontinenta i osuđen na polagano odumiranje.
Uvjerenja sam kako možemo izrazito uspješno pokazati važnost filozofije za svako područje intelektualne aktivnosti, bilo da je riječ o prirodnim znanostima ili popularnoj kulturi, implikacijama novih tehnologija za društvo i ljudski identitet ili o rješavanju svakodnevnih životnih problema. Nove spoznaje tvore proširenja postojećih konceptualnih mreža ili nas prisiljavaju na formiranje potpuno novih. Ovo je dobro poznati proces u filozofiji, kada je u XIX. st. došlo do eksplozije filozofijâ X, prateći sličan proces u produkciji prirodnih znanosti. Danas se taj proces nastavlja kroz pravce od bioetike do informacijske etike, filozofije informacije, filozofije i etike umjetne inteligencije – struka neprekidno pokazuje sposobnost zdrave adaptacije. Moj komentar ide u smjeru većeg naglaska na proaktivno umjesto reaktivnog djelovanja, što je moguće postići inovativnošću u edukacijskom procesu: hotimičnom institucionaliziranom povezivanju sa STEM područjem, digitalnom humanistikom, većem naglasku na problemsko i kooperativno nego na povijesno… Primjena novih spoznaja i tehnologija proces je učenja gdje ih smjestiti u smislenu shemu življenja. Propustiti iskoristiti filozofiju koja je više od 25 stoljeća repozitorij kako problema, tako i pokušaja njihova rješenja predstavlja razbacivanje resursima. Filozofiju utoliko treba predstaviti primarno kao repozitorij rješenja, a ne kao puki udžbenik iz povijesti razvoja misli koja slijedi jedinu moguću stazu.
Popularizacija filozofije kroz teme popularne kulture, rječnikom te iste popularne kulture (vidi nizove knjiga o filozofiji i pop-kulturi uglednih izdavača poput Blackwella ili Open Courta) jedan je pristup. Filozofija za djecu, koliko mogu suditi po vlastitom skromnom iskustvu, osim prijenosa emocionalne energije (Collins 2002, 14) i potkrjepljenja koje može pružiti samo rad s djecom, služi možda najvažnijoj lekciji samim filozofima – prilagoditi vlastiti izričaj publici, biti jednostavan ali ne i simplificirati i – odreći se lažnog utočišta žargona. Riskirat ću bod na crackpot skali (Baez 1998) i spomenuti izreku kako ne možete li nešto objasniti vlastitoj baki, onda to ne razumijete. [1] Filozofsko savjetovanje podsjeća nas na izvornu funkciju filozofije, kao lijeka za dušu, a ne intelektualnog larpurlatizma. Povijest filozofije doista nalikuje povijesti odustajanja od primjenjivosti (Raabe 2001, 5) i krivica za to je isključivo na nama samima. Psihologija i psihoterapija zauzele su područje, učvrstile se potvrdom kliničkih studija, ali i su i posvojile neke filozofske pretpostavke i tehnike, što lako prepoznajemo u terapijskim pravcima poput Mayove (1980) egzistencijalne terapije, Ellisove (2004; Dumont i Corsini 2004) racionalno emocionalne bihevioralne terapije, Rogersove (1985) klijentu usmjerene terapije, Glasserove (2006; 1999) realitetne terapije ili Perlsove (1994) gestalt psihoterapije, da navedemo samo najpoznatije od preko 400 pobrojanih psihoterapija (Capuzzi & Gross, 1999; Jones i Butman, 1991; Sharf, 2000).
Na koncu, riskirajmo i koliko god nam se Glasserovo pitanje "Što mislite raditi danas?"[2] isprva činilo promašenim, naučimo kako je kontrola isključivo naša. Walpolove riječi nam govore isto, a znamo što nam je u opisu posla.
[1] Baezova skala indeksa prolupalosti (crackpot index) nudi jednostavno izračunavanje potencijalnog revolucionarnog doprinosa fizici. Za svako spominjanje Einsteina, Hawkinga ili Feynmanna dodajte pet bodova. Zanimljivo je da se gornja izreka o jednostavnom objašnjenju pripisuje od Einsteina, Feinmanna do Rutherforda i Hilberta (Wikiquote contributors 2017)
[2] Pitanje je postavio jednom pacijentu na onkološkom odjelu i neverbalna reakcija pacijenta je odavala kako nije mogao zamisliti gluplji upit. Nakon nekog vremena je prihvatio koncept teorije kontrole i omogućio si kvalitetniji boravak tijekom hospitalizacije (Glasser 1999).