preuzmi | sadržaj | predgovor | pogovor

III. MAPIRANJE FILOZOFIJE

Svaki se filozof susretne s pitanjima 'čime se bavi' ili 'što je to filozofija'? Na nesreću, ne postoji jasan konsenzus oko odgovora. Takvo stanje rezultira izvjesnom kognitivnom disonancom^[1] – ne umijemo li jasno odgovoriti čime se bavimo, prisiljeni smo birati između zaključka kako posebnosti tog posla možda ne postoje ili kako nemamo vještine suvislo odgovarati na jednostavna pitanja. Drugi je smjer obrane teza kako je bavljenje filozofijom presloženi pothvat za jednostavnu formulaciju, ili barem da je radoznalost ispitivača žalosno neupućena, što predstavlja tipični evazivni potez u svjetlu Popperovih (1973) strategija imunizacije.

Promatramo li reakcije izvan intelektualne filozofske zajednice, kognitivna disonanca češće proizvodi satiru. Tako dva temeljna zakona filozofije (McClamrock 2017) tvrde (i) kako za svakog filozofa postoji njemu identičan filozof koji zastupa potpuno oprečno mišljenje, te (ii) obojica su u krivu. Antički 'filozof' Comicus (Brooks 1981) nudi formulaciju filozofije kao "skupljanja isparavanja ljudskog iskustva u održivo i logičko razumijevanje." Iako suvremenici nude alternativno imenovanje takve aktivnosti, teško je pronaći drugu struku koja se rabi kao pogrdni naziv za (zlo)porabu intelekta – upozori li vas netko da 'filozofirate' ni za trenutak se nećete zabuniti što vam je poručeno. Ako ste skloniji istočnjačkoj mudrosti (i vampirima^[2]), možete povući nelaskavu analogiju – "Ti filozof, da? Znaš za Konfucija? Konfucije kaže, filozofi su poput začepljenog zahoda… puni sranja." (Troika Games 2004)

Ne tako daleki pomak u prostoru i vremenu nudi karakterističnu ilustraciju mješavine antiintelektualizma i percipiranog narcizma filozofske zajednice: u filmu "Dr." (Jovanović 1962) možemo promotriti scenu gdje mladi, perspektivni filozof^[3] drži javno predavanje o stanju struke u Njemačkoj i poantira izostanak značenja (barem iz perspektive tzv. 'običnog čovjeka') histrioničnim bacanjem papira u zrak i naprasnim prekidom izlaganja. Kako znanost ne trpi dramatske geste, postavlja se problem egzaktnog odgovora na početno pitanje.

(A) Metafilozofija

Ako postoji situacija kada filozofija okusi vlastitu medicinu, to je susret s pitanjima "što je filozofija, kako bi je trebalo raditi i zašto bi je trebali činiti" (Overgaard, Gilbert i Burnwood 2013, vii). Tada imamo klasični metafilozofski problem. Uz standardna metafilozofska pitanja o odnosu filozofije i prirodnih i društveno-humanističkih znanosti, naravi filozofskih argumenata, potrage za istinom, podjele na kontinentalnu i analitičku filozofiju, te određivanja kriterija dobrote filozofije i dobre filozofije,^[4] području možemo pristupiti i interdisciplinarno i postaviti pitanje postojanja strukture filozofske aktivnosti i filozofskih znanja.

Postaviti pitanje 'Što je filozofija?'^[5] temeljno je pitanje filozofije (Overgaard, Gilbert, and Burwood 2013, 3). Filozofska je posebnost nepostojanje konsenzusa u odgovoru, mada se teško može braniti teza kako je to jedino filozofsko pitanje s takvim svojstvom. Izostanak konsenzusa postaje zabavan postavi li se pitanje je li metafilozofija uopće dio filozofije – prema Cavellu (2002, xxxii) i Williamsonu (2007, ix) odgovor je podrazumijevajuće potvrdan, Heideggeru (1956, 21) baš i nije. Whiteheadova (1978, 39) dosjetka kako je povijest europske filozofije niz bilježaka o Platonu, također je metafilozofska tvrdnja. Vrlo ironična doduše, iz dva razloga. Prvi je što Platon i nije nešto poznat po navođenju referenci, iako krivica tu leži i na duhu vremena. Drugi je empirijski; naša studija analize poveznica u Routledge enciklopediji filozofije (Craig i Floridi 1998) pokazuje kako je Platon treće najumreženije ime (s obzirom na ukupni broj odlaznih i dolaznih poveznica prema drugim enciklopedijskim natuknicama), nakon Aristotela i Kanta. Platon je tek peti razmatramo li dolazne poveznice (mjera značajnosti) od drugih natuknica o filozofima (nakon Aristotela, Kanta, Akvinca i Descartesa).

Dakako, postoji jasno neslaganje i po pitanju domene – jedni povlače analogiju s drugim meta-disciplinama, poput metamatematike (Moser 2008), dok drugi odbacuju taj pristup (Wittgenstein 1998, sec. 121). Autori poput Poppera (2000) i Reichenbacha (1964), podrazumijevaju izvjesnu metafilozofiju kada opisuju čime se filozofi bave, ali ne zamaraju se ekspliciranjem što metafilozofija jest. Neslaganje vrijedi i po pitanju funkcije - filozofiju se može opisati i kao kraljicu znanosti, frazu koju rabe i Aristotel i Kant, ali i kao pomoćnog radnika, pogled koji dijele Locke i logički pozitivisti (prema Overgaard i sur. 2013, 17). Na koncu, zašto bi postojalo slaganje i oko pitanja postojanja nečega tako očiglednoga kao što je povijest filozofije (Sorell 2005)?

Metafilozofija se možda najbezbolnije može definirati kao "propitivanje naravi filozofskih pitanja i usvojenih metoda (i onih koje treba usvojiti) u odgovaranju na njih" (Overgaard, Gilbert, and Burwood 2013, 4). Kako autori primjećuju, postoji prostor za empirijski odgovor na pitanje što je metafilozofija i on ležu u "pažljivom povijesnom i sociološkom istraživanju" (Overgaard, Gilbert, i Burwood 2013, 12). Filozofiju možemo razumjeti kao "profesionalnu disciplinu čiji su središnji ciljevi postavljanje pitanja i stvaranje argumenata na prihvatljivo robustan i formaliziran način (...) ili šire kao oblik samosvjesne refleksije o bilo kojem vidu života koji obično prihvaćamo bez razmišljanja" (Smith 2006). Još prikladniju definiciju za ciljeve ovog istraživanja ponudio je Simon Blackburn (2002, 8) – konceptualni inženjering.

Odakle dolazimo? Kamo idemo?

Polazište za ovo istraživanje su činjenice izostanka konsenzusa oko definicije što je filozofija, koje su njene metode i kako je najbolje treba obavljati, redom dijelovi metafilozofije, te činjenica kako unutar tih rasprava postoji strastveno zauzimanje pozicije, što nije u skladu sa zahtjevom o racionalnom rješavanju filozofskih problema. Iz navedenog proizlazi cilj iskoristiti metode egzaktnog istraživanja za deskriptivni^[6] odgovor na upit 'Što je filozofija?'

Logika je tradicionalni dio filozofije (iako možda ne najomiljeniji dio) i oslanjanje na formalizam zorno pokazuje kolika je moć sintaktičkih alata pred složenim problemima. Ona također ilustrira moć pristupa odozdo-prema-gore (bottom-up). Primijeniti ćemo metodu analize složenih mreža na interpersonalne mreže filozofa, na tragu velike sociološke analize povijesti filozofije Randalla Collinsa (2002), te na uređeni sustav filozofskih pojmova kako je izložen u Routledge enciklopediji filozofije (Craig i Floridi 1998). Pretpostavke studije su:

Vezano na prvu pretpostavku (P1.i), dio o pouzdanosti izvora jamči podatak o 1 293 suradnika u izradi 2 054 enciklopedijska članka. Među autorima članaka su imena poput Rodericka Chisolma, Freda Dretskea, Marthe Nussbaum, Richarda Rortya, Stephena Sticha. Urednici enciklopedije su Edward Craig i Luciano Floridi, što je još jedan prilog pouzdanosti. Pitanje pouzdanosti izvora značajno je kada se okrenemo prema drugim enciklopedijskim izvorima iz filozofije. Najpristupačniji je svakako Wikipedia.^[7] Niz istraživanja potvrdio je visoku pouzdanost članaka (Wikipedia contributors 2017), iako je medijima bilo zanimljivije pratiti kontroverze poput uredničke pristranosti, plagiranja^[8] ili osvetničkog uređivanja.^[9] Drugi dio pretpostavke (P1.ii), temelji se na objektivnosti uređivačke politike. Kako je nemoguće izbjeći izvjesnu pristranost u postupku izrade tako ambiciozne reference, svi zaključci analize koju ćemo provesti nose upozorenje ograničenog dosega. Pristranost je posljedica bilo dostupnosti resursa (izdavač je spreman izdvojiti konačnu sumu novca za izradu enciklopedije, postoje vremenski rokovi do kada je treba dovršiti), strateških odluka uredništva (izrada konceptualne konstrukcije enciklopedije, odabir tema koje uvrstiti, a koje izostaviti, raspona veličine enciklopedijskih natuknica), tehničkih ograničenja (izrada relacijske baze u pozadini elektroničke inačice, nadzor izrade poveznica među natuknicama, kontrola štete u kriznim situacijama poput prekoračenih rokova, nezadovoljavajućih tekstova itd.). Dakako, enciklopedija koju izdaje ugledni izdavač, koji sastavlja uredništvo i bira suradnike iznimne reputacije minimalizira rizične faktore. Utoliko, možemo Routledge enciklopediju filozofije smatrati pouzdanim izvorom koji reprezentativno i sistematski organizira relevantno znanje iz područja filozofije.

Druga pretpostavka (P2), o empirijskom razrješenju metafilozofskih problema već je naznačena u literaturi (Overgaard et al. 2013, 12). Upravo u ovoj studiji koristiti ćemo kombinaciju povijesnih analiza – socijalne mreže učitelj-učenik kako su prikazane u Collinsovoj (2002) studiji, i sociološke analize – preuzimajući Collinsovu teoriju intelektualnog kapitala i metodu analize kompleksnih mreža. Analizu nećemo ograničiti samo na odnose među filozofima, nego je i proširiti na prikaz odnosa među konceptima.

Treća pretpostavka (P3) o teoriji intelektualnog kapitala tvrdi kako se povijest filozofije može promatrati kroz prizmu transakcija kojima se prenose emocionalna energija, znanja i kroz borbu za pozornost ostvaruje prestiž u strukovnoj zajednici. Empirijski indikator važnosti pojedinog filozofa može se prepoznati kako broj filozofa s kojima je povezan. Collinsova analiza uključuje veze učenik-učitelj, ali i konfliktne veze, čime je moguće identificirati i ona ključna mjesta u mreži koja se propušta istaknuti u kanonima povijesti filozofije – osobe koje su poticale borbu ideja također su utjecale na razvoj struke, iako možda iza sebe nisu ostavili utjecajne škole koje bi prenosile njihovu reputaciju.

Četvrta pretpostavka (P4), o postojanju neočite stukture, temelji se na paralelnosti rezultata u svim znanostima koje su koristile metodu analize kompleksnih mreža – postojanje zakona potencije u distribuciji veza u analiziranoj mreži (Barabási 2002). Rezultati su potvrđeni u rasponu disciplina od virologije, genetike, zoologije do sociologije, socijalne psihologije, vojnih studija i računalnih znanosti (Newman, Barabási, and Watts 2006). Očekujemo pronaći iste obrasce analizom distribucije poveznica između enciklopedijskih natuknica u Routledge enciklopediji filozofije.

Četvrta pretpostavka (P4), o postojanju neočite stukture, temelji se na paralelnosti rezultata u svim znanostima koje su koristile metodu analize kompleksnih mreža – postojanje zakona potencije u distribuciji veza u analiziranoj mreži (Barabási 2002). Rezultati su potvrđeni u rasponu disciplina od virologije, genetike, zoologije do sociologije, socijalne psihologije, vojnih studija i računalnih znanosti (Newman, Barabási, and Watts 2006). Očekujemo pronaći iste obrasce analizom distribucije poveznica između enciklopedijskih natuknica u Routledge enciklopediji filozofije.

Povijesti filozofije

Povijest filozofije najistaknutiji je segment u edukaciji filozofije – dovoljno je pogledati programe različitih studija filozofije.^[10] Dakako, ovisno o usmjerenju studija, neće se podjednako naglašavati svako povijesno razdoblje ili doprinos pojedinih autora, ali povijest i dalje ostaje najčešće zastupljena pojedinačna tema. Autorski korpusi, filozofske škole, pojedinačni problemi… svi se mogu grupirati već prema nekom kriteriju: povijesnom razdoblju, tematskoj poveznici, osobnom utjecaju. Stoga i ne čudi broj objavljenih knjiga o povijesti filozofije, da i jedan Frederick Copleston počinje predgovore (1988, 31) vlastitom devetosveščanom doprinosu objašnjenjem zašto još jedna knjiga iz povijesti filozofije.

Pregledamo li suvremene^[11] knjige o povijesti filozofije (Copleston 1993; Shand 1993; Bošnjak 1993; Popkin 1999; Ridling 2001; Taylor 2005; Kenny 2006) ili o povijesti pojedinih filozofskih područja: logike (Gabbay i Woods 2004-2012; prva tri poglavlja u Jacquette 2006), znanstvene metode (Gower 1997) ili etike (Becker & Becker 2003), vidjet ćemo kako je dominantni pristup kronološki. Grupiranje, tamo gdje je naznačeno (npr. Radhakrishnan 1964; Freedheim 2003), usredotočeno je ili na povijesna razdoblja ili na filozofske škole. I knjige koje služe kao uvodi u filozofiju (Keilbach 1945; Kunzmann, Burkard, i Wiedmann 2001; Magee 2010; Russell 2005) također utječu kronološkom pristupu.

Isti pristup možemo vidjeti i u slučaju drugih disciplina, npr. psihologije (Hergenhahn 2000; Hothersal 2002) ili fizike (Faj 1999). Filozofski relevantni autori smješteni su u ranu povijest struke, odnosno, kuhnovskim rječnikom, u razdoblje prije formiranja normalne znanosti. No, povijest dotičnih disciplina u studijskim programima zastupljena je usputno, najčešće kao jednosemestralan kolegij.

Bez obzira je li povijest filozofije tek niz bilježaka o Platonu (Whitehead 1978, 39), ili je niz međusobno pobijenih filozofskih sistema (Hegel 1962, 22), autori studija o povijesti filozofije u uvodnom razmatranju pokušavaju ponuditi vlastitu sistematizaciju presjeka povijesti ideja i njihovog razvoja. Neki ih vide kao vrhunac razvoja misli koji se dostigao u njihovom razdoblju, drugi ga vide kao niz doprinosa iznimnih pojedinaca, ili pak kao razvoj argumentacije vezanih uz klasične izazove struke. Možemo identificirati četiri glavna pristupa (Collins 2002, 2-15):

Collins (2002, 2-3) svakome od navedenih pristupa upućuje izvjesne prigovore. Zagovarati kako su ideje nesvodljive na bilo što drugo izuzev drugih ideja, znači zanemarivati činjenicu kako ideje percipiramo samo kroz proces komuniciranja. Mišljenje je posljedica pripreme za komuniciranje, jer komunikacijski proces podjednako stvara mislitelje kao čvorove procesa. Redukcija ideja na političku ekonomiju nije problem u ovom pristupu.

Mit o velikom pojedincu u povijesti, na koji želim detaljnije upozoriti, uzima se da je prvi formulirao škotski filozof Thomas Carlyle tvrdeći kako je povijest svijeta niz biografija velikana (Le Quesne 1998). Vrhunac pristupa možemo prepoznati u formiranju psihopovijesti,^[12] pokušaju povijesnog objašnjenja s polazištem u analizi psihološkog profila ključnih povijesnih osoba.

Već lagana kroskulturalna komparacija svakodnevnih pojmova poput identiteta i ljubavi (Dion & Dion 1991; 1993; prema Baron & Byrne 1997, 311-3) ukazuje na drastičnost razlike u definiranju u individualističkim i kolektivističkim društvima. Dok jedna društva na prvo mjesto stavljaju psihološke potrebe, druga ističu sklad socijalne mreže; dok se prva pozivaju na slobodu pojedinca i proizvode neurotske simptome, druga traže prvenstvo grupe i pružaju veću solidarnost. Ukoliko se koncept identiteta konstruira već ovisno o tome je li društvo individualističko ili kolektivističko, logički je problematično zagovarati opću teoriju iznimnih pojedinaca kao tvoraca ideja, neovisno o društvenom kontekstu.

Međutim, mit velikog pojedinca uporno opstaje – jedno od objašnjenja svakako valja potražiti u socijalnoj psihologiji. Temeljna pogreška atribucije (Baron & Branscombe 2012, 86) upozorava nas kako smo u priricanju uzroka ponašanju skloni tražiti vanjske faktore vlastitog ponašanja i unutarnje faktore tuđeg ponašanja. Također, kada je riječ o objašnjenju uspjeha vlastite grupe, sebi smo skloni pripisati zasluge, a kada je riječ o neuspjehu, drugima smo skloni pripisati odgovornost. Činjenica da smo skloni rabiti projekciju, zaključivati na populaciju ljudi pozivajući se na vlastite sklonosti ili davati veću važnost vlastitim stavovima govori koliko je uvriježeno shvaćanje pojedinca kao središnjeg faktora.

U raspravi o povijesti filozofije priklonit ćemo se Collinsovoj teoriji intelektualnog kapitala i mikrosociološkoj perspektivi. Zanimljivo je proučiti njegovu sociološku konstrukciju nekih filozofskih teorija krećući od Descartesovog fundacionalizma (Collins 2002, 858-61).

(B) Analiza složenih mreža

Teorijski koncepti

Analiza složenih mreža u filozofiji

(C) Analiza složenih mreža u Routledge filozofskoj enciklopediji

Postupak analize

REP - organizacija i opis

Analiza poveznica

Vizualizacija konceptualnih i osobnih mreža

(D) Teorija kulturnog kapitala

Podrška iz analize REP

(E) Hej, pa ovdje nema nikoga?!

Frane Petrić

Ruđer Bošković

Herman Dalmatin

Marko Antun de Dominis

Nema veze, može i gore

(F) Plan budućeg istraživanja

(G) Zaključak

Prilozi

A: Grafovi koncepata i autora

B: Ilustracije analiza složenih mreža u filozofiji

Literatura

---

^[1] Kognitivna disonanca je "neugodno stanje koje se dešava kada osoba otkrije nekonzistentnosti između dvaju vlastitih stavova ili između vlastitih stavova i ponašanja" (Baron i Byrne 1997, 606).

^[2] Riječ je o računalnoj igri Vampire the Masquerade: Bloodlines (Troika Games 2004), smještenoj u prošireni dio svijeta igranja uloga World of Darkness (Bridges et al. 2004). Lik kojeg vodite kroz avanturu je vampir. Nije referenca ni na kakvu šalu o filozofima-krvopijcima.

^[3] Puno prije nego je završio kao ikona žanra partizanskog filma i kineskog piva, Velimir Bata Živojinović pojavljuje se u netipičnoj humorističnoj ulozi industrijalčevog sina koji prevarom stječe doktorat iz filozofije u Heidelbergu. Film je snimljen prema predlošku Branislava Nušića.

^[4] Igra riječi "What is good philosophy?" i "What good is philosophy?"; naslovi 7. i 8. poglavlja knjige Uvod u metafilozofiju (Overgaard, Gilbert i Burwood 2013).

^[5] Autor si daje za pravo istaknuti nekoliko situacija u kojima je sudjelovao u raspravi oko 'ispravnog' oblika filozofije i bavljenja istom. Kako je riječ o anegdotalnim izvorima, reference je nepraktično (i nekorektno) navoditi. Argumenti koje sam imao prilike čuti varirali su od nesumjerljivog statusa filozofije naspram drugih znanosti, odbijanja priznavanja filozofskog statusa pojedinim područjima (vedska tradicija, zen-budizam, filozofsko savjetovanje, filozofija za djecu…), zagovaranja 'metafizičke razine' (što god to bilo), do osporavanja uporabe statistike kao prikladnog argumenta. Najbliže sam se približio batinama s heretičkim komentarom na jednoj konferenciji kada sam izjavio kako je bavljenje filozofijom 'posao kao i svaki drugi'. Kasnije u tekstu vidjet ćemo sociološki okvir (Durkheimovo poimanje svetoga) unutar kojega je moguće objasniti ovakvo ponašanje strukovne zajednice.

^[6] Istraživanje u najboljem slučaju može postaviti empirijski temelj za tvrdnje "Ovo su temeljni problemi filozofije" i "Ovo su ključna imena u povijesti filozofije." Bilo kakav esencijalistički pothvat leži izvan dosega korištenih metoda i interesa autora.

^[7] Kasnije ćemo vidjeti koliko se Wikipedija rabila za vizualizacije mrežnih odnosa u filozofiji, pa je upravo rasprava o pouzdanosti podataka važan čimbenik u valjanosti rezultata istraživanja.

^[8] U hrvatskim medijima su prilično odjeknula dva slučaja – optužba kako je dio administratora hrvatskog izdanja Wikipedije politički pristran (Penić 2013a; 2013b, Nepokoreni grad 2014) da bi sve kulminiralo komentarom Jimmyja Walesa, osnivača Wikipedije (Penić 2013c). Drugi slučaj je optužba Jure Zovka o knjiži Bože Skoke kao plagijata s Wikipedije (Marković 2014; Skoko 2015).

^[9] Strani mediji dosta su izvještavali o slučajevima političara koji su platili trećim osobama ne bi li im popravili biografije u Wikipediji (Wikipediocracy 2013; Greenstein 2013; Leonard 2013).

^[10] Letimičan pregled studijskih programa preddiplomskih (OzFSuZ 2005b; OzFFFZG 2016a i 2016b; OzfFFRI 2015a i 2015b; OzFFFST 2015; OzFFFOS 2016b; OzFHS 2005; FFDI 2005a i 2005b) i diplomskih studija (OzFSuZ 2005a; OzfFFRI 2015c; OzFFFST 2016; OzFFFOS 2016a; OzFHS 2005) filozofije u Hrvatskoj podržava obrazac povijesti filozofije kao središnjeg dijela formalne edukacije. Dakako, postoje izvjesne iznimke; npr. diplomski studij (nastavničko i znanstveno usmjerenje) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu je jednogodišnji i kao obavezni kolegij navedene su samo mentorske konzultacije (OzFFFZG 2013a i 2013b i 2015).

^[11] Knjigâ o povijesti filozofije daleko je previše ne bi li se u suvislom vremenskom razdoblju planiranom za pisanje ovog teksta mogle proučiti i usporediti. Niti je ovdje ambicija predstaviti komparativnu analizu studija o povijesti filozofije, već ukazati na primjenu mrežne analize u prikazu strukture odnosa koncepata i autora u organizaciji korpusa znanja filozofije kao struke. Što se knjiga o povijesti filozofije tiče, možemo široko birati od vremena njihova nastanka do brojnih autora: od Diogena Laertia, preko Hegela, Windelbanda do Dielsa. Hotimice navodim izvore objavljene u posljednjih 70 godina, kako zbog ujednačenosti pristupa, tako i zbog dostupnosti izvora.

^[12] Ne brkati s psihopoviješću kako je opisuje Isaac Asimov u nizu romana o Fundaciji.

preuzmi | sadržaj | predgovor | pogovor