preuzmi | sadržaj
Subherojski narativ i studije o invalidnosti
Počnimo, kako i priliči, posve nevezano. Prva parada ponosa u Hrvatskoj održana je 2002. godine, općepoznati podatak. Koliko se moglo pratiti iz medija, prošlo je vrlo živopisno, da ne upotrijebim kakvu drugu riječ. Ono što je manje poznato, činjenica je kako je nulti pride održan tri godine ranije u Zadru. Posve nehotice.
Denis je nakon operacije očiju i kratkotrajnog poboljšanja, u potpunosti izgubio vid. Prvi i najgori šok prebrodio je uz Ivicu i, koliko mogu reći s distance, Ivica je odradio veličanstven posao, prebrodio vlastiti strah i bio uz prijatelja kad je to najviše trebao. Po povratku u Zadar cijela ekipa je vidno bila u šoku. Pazilo se što će se reći, kao da bi spomenom nekih riječi morali priznati što se desilo. Sjećam se koliko me taj hod po jajima živcirao i krenuo sam aktivnije biti uz Denisa. Do tog trenutka smo bili dio ekipe, od tada smo postali prijatelji. Ne znam je li bila riječ o identifikaciji – jedan invalid nema potrebe muljati drugoga tko je ili je bila samo kreativna adaptacija na bijes, ali upalilo je – Denis se počeo izvlačiti iz depresije, izlaziti vani i grabiti život koliko god mu tad teško bilo.
Sredinom kolovoza, otprilike mjesec dana nakon operacije krenuli smo na Pergolesijevu veselu operu "Služavka gospodarica" u samostan sv. Frane. Trebalo nam je pristojnih tridesetak minuta pješačenja za rutu. Kako Denis još nije dobio ni bijeli štap ni psa vodiča, filozofski vodič je konačno mogao poslužiti svrsi. U laganom hodu smo čavrljali o koječemu, dok nismo stigli do mosta. Kolovoz u Zadru sinonim je za puzanje kroz gužvu, pogotovo po Poluotoku. Na Branimiru mi je nešto bilo čudno, nisam mogao uprijeti prstom. Kad smo napravili nekoliko koraka po mostu, shvatio sam što nije u redu – nas se dva nismo uklapali. Od kako smo došli na Branimirovu obalu pa dok mi se nije upalila lampica, oko nas se stvorio balon od kojih metar, metar i pol i poslušno nas slijedio svaki korak. Jednostavno, Denis me držao za mišicu i to je bilo dovoljno za sablažnjive asocijacije. Kažem, držao za mišicu, dakle njegovi prsti drže moju nadlakticu (triceps, da budem precizan). Nikakvo držanje za ruke, ruka ispod ruke ili slično – sve po propisu kako se pomaže slijepoj osobi.
Kad sam mu opisao što vidim, prasnuli smo u smijeh. Nadobudni studenti psihologije, kakvi smo tada bili, odlučili smo testirati hipotezu – đir do kraja Kalelarge. Nisam ljubitelj ljetnih gužvi u gradu i preferiram kretanje okolnim kalama, ali ovoga puta vrijedilo je otrpjeti neugodu u ime znanosti. I balon nas je sasvim uredno pratio: od Branimira, preko mosta do Trga i onda sve do Gospe od Zdravlja. Denis je primijetio promjenu i u zvučnoj kulisi – tipični žamor po kafićima se lagano stišavao. Odstojanje se nije mijenjao ispred Lovre ni Centrala, možda se nešto suzilo oko štandova na Kalelargi, ali to je odokativna procjena. I sve to vrijeme niti jedan jedini komentar, niti jedna ružna riječ.
I da, koncert je bio izvrstan.[1]
E, pa što!
Osobna perspektiva
Možda bi bilo dobro na početku razjasniti motivaciju. Osoba sam s invaliditetom (Erbova pareza), imam dvadeset godina bolničkog staža i utoliko je, naizgled, jasna motivacija za odabir istraživačke teme. Naizgled, jer rehabilitacijski proces činio je niz uglavnom neizazovnih, repetitivnih posjeta fizijatriji (vježbe, elektrostimulacija, parafin, ljekovito blato), traumatičnih iskustava tek da je i bilo, ali su strateški raspoređena.[2] Nisam se percipirao *primarno* kao osobu s invaliditetom, to je bila naljepnica je stizala od drugih; nisam imao sliku sebe kao značajno drugačijeg – bilo je jednostavno pozicionirati se među vršnjacima: loš u sportu, dobar u školi – vjerujem kako se svako dijete moglo lako pronaći u opisu dobar u X, loš u Y. Iz moje perspektive, različitosti (differentia specifica identiteta) je više doprinosio uspjeh u matematici i to što su mi je čitanje bilo zabavnije od društva vršnjaka. Introvert sam, tužite me! Ono što jest stršalo u tom iskustvu bila je neugoda sugovornika kada su samoinicijativno pokušavali ponuditi objašnjenje *zašto* me smještaju u drugu ladicu. Bilo je tu stigmatizacije, isticanja iznimnog postignuća, sažaljenja, odnosa s visoka, kognitivne disonance, metafizičkih pokušaja objašnjavanja održavanja kozmičke ravnoteže ('Bog uzme, Bog da.')… Ništa od ponuđenog nije bilo zadovoljavajuće.
Trebalo je proći dosta vremena dok tijekom studija sociologije nisam naišao na Goffmanovu knjigu "Stigma" (1990) i shvatio neke od mehanizama odnosa prema invalidima. Iskustvo u bazičnoj edukaciji iz gestalt psihoterapije otvorilo mi je nove vidike o tome i kako razumjeti sebe i kako me razumiju drugi. Ovim radom nastojim pogurati horizont još par koraka dalje.
Ne baš uobičajeni heroji
Kako je rasprava o invalidnosti često emocionalno nabijena, a posao filozofa je racionalna analiza, možda je najbolje krenuti stopama španjolske inkvizicije – s nečim posve neočekivanim. Na kanalu VH1 jedno vrijeme se prilično često puštala pjesma grupe X Ambassadors "Renegades". U video-spotu ste mogli vidjeti niz osoba s invaliditetom (slijepi, bez udova) koji uspješno sudjeluju u nekoj fizički zahtjevnoj aktivnosti, te prizori prije i tijekom koncerta skupine, čiji je klavijaturist, Casey Harris, slijep. Komentari na video-spot, koje sam imao prilike čuti u neformalnom razgovoru, uglavnom su se svodili na temu iznimnog postignuća, ponekad bi se pojavila i riječ 'heroj'. Komentari pjesme koje možemo naći na YouTube servisu ("X Ambassadors – Renegades" 2015) pokazuju sličan obrazac:[3] spominju se "stvarni problemi u životu", "nadahnuće", "heroj".
Zanimljivo je uočiti kako se te osobe s invaliditetom, koje se inače percipira kao osobe izvan gabarita normalnosti, ponovno stavlja izvan okvira očekivanog i 'normalnog' za osobu s invaliditetom i zatim se dvostruko odstupanje onda etiketira 'iznimnim' ili 'herojskim'. Na koji način se percipiraju narativi o osobama s invaliditetom, gdje dolazi do transformacije percepcije iz 'običnog' invalida u 'iznimnog', tema je ovog istraživanja.
Kao drugi skup ilustracija neka posluže narativi nekih od tih iznimnih osoba s invaliditetom: Rick Allen, Douglas Bader, Norman Jeffrey Healey, te Henry Smalls.
Rick Allen je bubnjar u hard rock grupi Def Leppard od svoje petnaeste godine. U prometnoj nesreći, 31. prosinca 1984., ostao je bez lijeve ruke. Ono što bi većini glazbenika predstavljalo tragični kraj karijere, uz ohrabrenje članova grupe, bubnjara Jeffa Richa i tehničku ekspertizu tvrtke Simmons, razvija prilagođeni set bubnjeva što mu omogućuje nastavak aktivne glazbene karijere, snimanje albuma i koncerte s grupom. Prema riječima jednog od inženjera, postaje bolji bubnjar nego s dvije ruke ("Rick-Allen" 2016). Allen sažima poantu transformacije kroz invalidnost: "To što sam preživio automobilsku nezgodu i izgubio ruku moglo mi je uništiti život. Umjesto toga, odvelo me je na neočekivanu stazu pronalaska vlastite najdublje snage"("Musician |" 2016). U 2001. godini, zajedno sa suprugom Lauren osniva Raven Drum Foundation, neprofitnu organizaciju kojoj je misija "educirati i osnažiti pojedince i zajednice u krizi putem programâ iscjeljivanja umjetnošću, bubnjarskih sesija i kolaborativnih partnerstava" ("Humanist |" 2016). Fundacija pruža potporu projektu Otpornost ("Programs" 2016) koji obuhvaća brojne radionice za opću populaciju, program podrške ratnim veteranima i njihovim obiteljima, Resiliency Radio, interaktivni radio program, te online integrativne programe. Za svoj humanitarni rad, Allen je primio više uglednih nagrada.
Norman Jeffrey Healey (1966-2008) je slijepi jazz i bluez gitarist. Izgubivši vid u ranom djetinjstvu uslijed rijetke vrste raka, počeo je svirati gitaru od treće godine razvivši vlastiti stil, s gitarom položenom vodoravno u krilu. Na radijskoj postaji CIUT-FM je od kolovoza 1988. vodio emisiju o jazz i blues glazbi (McIntosh i McLean 2009). Na vrhuncu međunarodne slave bio je tijekom 1980 ih i '90 ih. Prvi proboj na scenu imao je 1985. kada je nastupio skupa s Albertom Collinsom i Stevie Ray Vaughnom. Iste godine osniva Jeff Healey Band s kojim ostvaruje uspješnu međunarodnu karijeru, koja uključuje nominaciju za Grammy 1989. godine, nastup u filmskoj uspješnici Road House (Herrington 1989), svjetsku turneju i nekoliko vrlo cijenjenih albuma. Svirao je s uglednim glazbenicima poput B. B. Kinga, Erica Claptona, ZZ Top (s čijim električnim blues-rock stilom je bio uspoređivan), Bonnie Raitt, The Rolling Stones i The Allman Brothers Band. Healey je bio i strastveni sakupljač gramofonskih ploča, sa zbirkom od preko 30.000 naslova (McIntosh i McLean 2009).
Sl.1 Sir Douglas R. S. Bader uz svoj zrakoplov Hurricane
Sir Douglas R. S. Bader (1910-1982) bio je zračni as RAF (Royal Air Force) s petnaest potvrđenih zračnih pobjeda tijekom Drugog svjetskog rata. Bader je postao član Kraljevskog zrakoplovstva 1930., da bi u prosincu 1931., tijekom izvođenja zračne akrobatike izgubio nadzor nad letjelicom, srušio se i pri tom teško ozlijedio obje noge, koje su mu kasnije amputirane ("Douglas Bader" 2016). Nakon naporne rehabilitacije, uspio je, uz pomoć proteza, ponovo imati aktivan život. Nakon britanske objave rata nacistima, Bader se ponovo stavlja na raspolaganje RAF. Njegov zapovjednik postavio mu je uvjet da se mora moći sam smjestiti u cockpit zrakoplova želi li ponovo letjeti, što je Bader, uz mnogo napora, naposljetku uspio (Levy 2013). U kolovozu 1941. srušen je (spori se je li riječ o koliziji s neprijateljskim Bf109 ili je bio žrtva prijateljske vatre; Mackenzie 2008, 102) iznad Francuske i završava u ratnom zarobljeništvu. Neobičnosti ga prate i dalje – RAF i Luftwaffe dogovaraju kratkotrajni prekid vatre kako bi se zračnim putem Baderu dostavile nove proteze (Levy 2013) – naslov u CP od 20. kolovoza 1941. glasi "Baderova jedinica bacila njegove noge zamotane u padobran. Cijela eskadrila odletjela kako bi donijeli rezervni dio zarobljeniku" ("Douglas Bader" 2016). Sve to ga nije spriječilo da svega par dana kasnije pobjegne iz vojne bolnice; uhvatili su ga 160 km dalje! – UP od 28. rujna 1941. donosi članak naslovljen "Bader zamalo pobjegao na 'limenim nogama'" ("Douglas Bader" 2016). Nakon višestrukih pokušaja bijega, toliko je isfrustrirao zapovjednika logora da mu je zaprijetio oduzimanjem proteza ne obeća li kako više neće pokušati bježati (Levy 2013). Kraj rata dočekao je u dvorcu Colditz, logoru Oflag IV-C, tzv. neprobojnom zatvoru.
Henry Smalls prvi je afroamerikanac koji je stekao šesti Dan u kendou na svijetu, nositelj je četvrti Dana u karateu, a trenirao je i iaido, aikido, kung-fu. Impresivno samo po sebi, postaje impresivnije barem za red veličine kada saznate da je s 11 godina izgubio obje noge, pavši pod vlak u filadelfijskom getou uslijed naguravanja vršnjaka. Smalls je postao nadahnuće u svijetu borilačkih vještina, te trenutno vodi školu borilačkih vještina u Honoluluu (Ako & Arakaki 2009). Opisuje iskustvo tik do smrti i motivaciju da pronađe razlog zašto je preživio nesreću, što mu daje motivaciju za naporni trening. Pozitivna prijelomnica bio je susret s Jimom Clarkeom, koji ga poziva u svoj dojo. Smalls, gotovo kao školski primjer Glasserove (1999, 84) realitetne terapije navodi primjer potpunog ponašanja: četverokuta ponašanja, stavova, emocija i fiziologije – naglašava značaj vlastitog izbora i osmišljavanja iskustva na putu do učinkovitog suočavanja s nesrećom. "Jedina stvar koju vam nitko ne može oduzeti je sloboda upravljanja vašim vlastitim svijetom kvalitete" (Glasser 1999, 55). Usprkos negativnoj povratnoj informaciji okoline, Smalls je uporan u postizanju maksimuma prema vlastitim sposobnostima i postaje prvi kendo borac bez nogu na svijetu, što ga dovodi i do prijema kod japanskog carskog para (Ako & Araraki 2009). Kao prilagodbu, Smalls razvija jedinstveni stil jednoruke borbe u kendou.
Studije o invalidnosti
Pristupi konceptu invalidnosti
Ilustracija: obrazovanja
Studije o invalidnosti i filozofija
Teze i struktura rada
Model subherojskog narativa
Cilj istraživanja i hipoteze
Metodologija istraživanja
Rezultati istraživanja
Zaključak
Prilozi:
A1: upitnik Q1
A2: upitnik Q2
B: statističke tablice
Literatura
[1] Tekst je objavljen na autorovom blogu (Ćirić 2013).
[2] Invalidski humor, nije po svačijem ukusu. Proguglajte 'dubinska elektromiografija' ako ne znate za poslovicu o mački i radoznalosti.
[3] Ako u gotovo 9.000 komentara izuzmemo gotovo trećinu onih o reklami za Jeep Renegade, o TV-seriji The Flash ili o krivo napisanom stihu pjesme. Duh useneta ne umire.