Stoljecima unatrag, bogata crkvena tradicija njegovana je duz Zaljeva hrvatskih svetaca. Gotovo autohtono katolicko pucanstvo Boke kotorske ostavilo je u naslijedje bogatu tradiciju cuvanja vjere u prekrasnim crkvama i svetistima, kapetanskim palacama skrivenim i zatajenim u vrletima bokokotorskog fjorda.
Kotor, Dobrota, Perast, Tivat u svojim kaletama i prasnjavim Arhivima samozatajno cuvaju mnoge price i legende hrvatske kulturne bastine.
U Tivtu, gradu s najvecim postotkom Hrvata, posebice se svecano svake godine proslavlja blagdan sv. Antuna Padovanskog, zupnog zastitnika, sveca ciji blagdan se slavi jednakom zustrinom i predanosti u svim (ne) vremenima bokeljske povijesti i sadasnjosti. Ove godine smo i mi bile nazocne toj svecanosti.
U predvecerje ispred crkve sv. Antuna Padovanskog, skupilo se mnostvo svijeta koji u proslavi blagdana nalazi svoj vjernicki i nacionalni identitet. Izazvali smo zanimanje nazocnih cinjenicom da dolazimo iz Hrvatske, Matice, kako oni kazu koja ih je u posljednje vrijeme zaboravila. Njih koji su ostali na svetom bokokotorskom tlu cuvati hrvatske obicaje kulturu i tradiciju. Nije ih malo, kazu, i po brojnosti skupa pred crkvom reklo bi se da mnosto prisutne djece obecava budne strazare u cuvanju nemale hrvatske kulturne tradicije kako u Tivtu, tako i duz Zaljeva.
Tijekom proslih stoljeca pucanstvo Tivta bilo je gotovo autohtono. Podaci iz godine 1910. govore da na podrucju Tivta zivi 95 % Hrvata, imaju svoja hrvatska drustva (citaonicu, stedionicu, glazbeno drustvo), a nesto ranije sredinom 19. stoljeca Tivcani uz ostala mjesta Boke kotorske gorljivi su pristalice sjedinjenja Dalmacije, dakle i Boke, s maticom Hrvatskom.
Na pitanje koliko otprilike danas u Tivtu zivi Hrvata, don Ivan Galic, zupnik tivatski i generalni vikar kotorske biskupije kaze: Hrvata ima svakako vise nego sto ih je krsteno. Po mojoj statistici u Tivtu postoji oko 2200 krstenih katolika koji su i Hrvati za razliku od nekih mjesta, primjerice Dobrota i Muo, gdje imate rimokatolika i drugih nacionalnosti.
Mogli bismo reci da vjerska pripadnost katolickoj crkvi, dakako, ne znaci uvijek i pripadnost hrvatskom narodu, no ako tu tezu postavimo u odredjene specificne povijesne okvire, zakljucit cemo da je na odredjenom podrucju u odredjenim vremenima katolicka crkva cuvala i ocuvala nacionalnu posebnost. Vracajuci se unatrag u vrijeme cara Dusana, citajuci povijesne akte o njegovoj molbi ondasnjem nadbiskupu barskom, o zelji za unijacenjem Crkava, te pismo odusevljenog pape koji u to ime dariva mnoge benediktinske samostane duz Boke, pa tako i u Tivtu, pravoslavnoj crkvi, te na kraju citajuci Dusanov zakonik u kojem se izricito zabranjuju katolicka krstenja i strogo kaznjavaju i zapovijedaju pravoslavna krstenja i preobracenja, te znajuci za otvorenost katolicke a strogo nacionalno odredjene srpske pravoslavne crkve, mogli bismo zakljuciti da je tom Dusanovom prevarom Pape pravoslavlje dublje prodrlo u Boku i za pretpostaviti je da je nekolicina katolickih obitelji prevedena na pravoslavlje.
Dakle u danasnje vrijeme, katolici Boke nisu samo Hrvati, nego manjim dijelom i pripadnici drugih nacionalnosti. O raznim utjecajima na tom podrucju don Ivan nam je rekao: Vjerojatno neki utjecaji postoje s obzirom da se ovaj prostor bivse Jugoslavije u starija vremena mijenjao. Postoji, doduse ona drzavna, drustvena granica koju dogovorom ili nekim drugim cinom ljudi ucine, a negdje se ta granica dodiruje, ona je prirodna i moze biti daleko sira nego li ona koja je fiksna. Vjerojatno je bilo velikih utjecaja i istocne i zapadne kulture, no moramo znati da je na podrucju Boke kotorske prisutnost zapadne kulture neupitna - naglasava don Ivan.
O prisutnosti zapadne kulture nismo ni trenutka dvojili. Na svakom koraku nizale su se prekrasne kule, palace, tvrdjave, crkve iz najstarijih vremena. Jos ocuvane stare kamene kuce koje se nicim ne izdvajaju od niza kuca u Dalmaciji u kojima i danas zive Bokelji, te ljudi skupljeni na trgu, koji su pjevali najnovije pjesme hrvatskih pjevaca zeleci nam nenametljivo dokazati kako u njima nikada nije prekinuta nit koja povezuje Boku s maticom Hrvatskom po tkozna koji put pokazala nam je stoljetnu povezanost ovog podrucja s Dalmacijom, odnosno Hrvatskom.
Crkva sv. Antuna nalazi se u jednom od najstarijih djelova Tivta u Tripovicima. Ispred nas u udolini protegnuo se Tivat, pozdravljajuci nas zanosnim palmama i prekrasnom marinom. Otoci ispred Tivta stvarali su sliku najzanosnijeg mediteranskog duha, a sv. Antun ponosno stojeci iza nas podsjetio nas je na dugu i bogatu povijest ovoga kraja.
Nas ljubazni sugovornik rekao nam je: Zupa Tivat najvjerojatnije datira iz 9 stoljeca. Ona se koncentrirala u predjelu danasnjeg Tivta koji se zove Djurdjevo brdo, a zupna zajednica tada se zvala Crni plat. To nam potvrdjuje i natpis na crkvi sv. Srdja i to je izvoriste Tivta koji se kasnije razgranao na cetri katuna, od kojih je svaki imao svoju crkvicu. Uglavnom su imali zajednicko groblje. Negdje na sredini mjesta izgradili su crkvu sv. Simuna koja je bila zupnom crkvom sve do 1734. kada je i napravljena crkva sv. Antuna koja od toga vremena do danas postaje zupnom crkvom. Od toga vremena, crkva sv. Simuna je grobisna kapela.
Zanimljiv podatak je da, kaze don Ivan cijeli krscanski zivot Tivta mozemo pratiti od 1612 godine od kada datiraju matice krstenih, vjencanih, umrlih i jasno nadarbine, zupni listovi, a imamo nekoliko vrijednih dokumenata i iz 1603.
Uz crkvicu sv Simuna nalazi se, kako kazu, katolicko groblje, gdje se i danas pokapaju, Hrvati. Po onome sto smo vidjeli, i crkvica i groblje zarasli su u visoku travu, dijelic groblja urusen je zbog velikih kisa i loseg terena, a doznali smo, da je groblje jos nedavno izgledalo uredjenije dok je imalo grobara. Danas, u sjeni visokih cempresa i tmurne borovine, uz ponekog smjernog posjetitelja, u srcu staroga Tivta, leze grobovi te zaboravljeno i nijemo svjedoce o nekim starim vremenima, kada su Tivcani izabrali za sveca zastitnika svoje obitelji bas sv. Simuna. Danas je tih obitelji u Tivtu oko 200 i nisu zaboravili tradiciju slavljenja svoga krsnog imena.
A pojam krsno ime donio je niz rasprava. Tako je jos i Srecko Vulovic, vjerojatno opterecen svojatanjem Boke kotorske davne 1891. godine pisao kako mnogi istocnjaci na racun slavljenja krsnog imena pronalaze zakljucke o pravoslavnoj Boki.
Don Ivan Galic objasnio nam je kako se upravo i danas stari Tivcani prepoznaju po svom krsnom imenu. To jest specifikum Boke kotorske, reci ce, ali specifikum sa zadrskom. U Hercegovini, ali i u Hrvatskoj imate zupnog zastinika a i suzastitnika. Suzastitnik je obiteljsko slavlje U Imotskom i na podrucju makarske biskupije naci cete isti obred; na uocnicu ili sam dan slavlja svecenik dolazi u svaku obitelj i sve ono sto radi svecenik u Imotskom radi i zupnik u Tivtu.
Crkva u Boki, tako i u Tivtu oduvijek je bila i ostala okupljaliste Hrvata. O proslosti nam govore brojni ostaci palaca i ljetnikovaca dobrotskih i prcanjskih plemica od kojih su neke djelomicno sacuvane i danas. Najpoznatiji je renesansni dvorac plemicke obitelji Buca, ciji se ostaci nalaze danas u samom centru Tivta. Ostala je sacuvana kula na kojoj se nalazi natpis iz 1548. godine. Za drugoga svjetskoga rata ostala je bez krova kada su je Nijemci iskoristili kao protuzrakoplovno mitraljesko gnijezdo, jer je Tivat tada bio gotovo svakodnevno napadan od partizanskih orudja i saveznickih eskadrila. U neposrednoj blizini kule nalazi se mala crkvica Sv. Arhandjela Mihovila iz 13. stoljeca, kapelica obitelji Buca.
Obitelji Pima - Paskvali pripadala je crkvica svetog Antuna, takodjer njihova obiteljska kapela koja je i danas sacuvana i nalazi se u starijem dijelu Tivta Kalimanu (u Belanima).
Na njezinu svodu nalazimo grbove poznatih vlastelinskih obitelji, doduse dosta ostecenih, a na zvoniku nalazi se natpis iz 1373. godine u kojem se spominje kralj Tvrtko.
Uz vec spomenute srednjovjekovne crkve sv. Antuna u Kalimanu, sv. Simuna, sv. Arhandjela Mihovila, na podrucju Tivta nalazimo jos niz zanimljivih crkava iz toga vremena. Tako crkvica Marijina Navjestenja cuva sliku na dasci iz 15. stoljeca, a na otocicu ispred Tivta nalazi se crkva Gospe od Milosti takodjer iz 15. stoljeca koja je bila prvo benediktinski pa franjevacki samostan. U njoj se cuva Gospin kip od drveta iz vremena osnivanja samostana, a i vrijedna knjiznica. Tu je sacuvan i jedan rimski zrtvenik posvecen boginji Junoni Lucini, sto je u arheologiji vrlo rijedak nalaz.
Trg ispred crkve sv. Antuna sve je tjesnji. Nestrpljivo ocekujuci misu i procesiju, pokazuju nam kako su, unatoc teskocama obnovili crkvu. Unutar crkve oslikan svod. Ispred nas slika sv. Petra i Pavla iz 1818. godine.
Na pitanje sto za nju znaci ova festa, jedna tridesetogodisnja Bokeljka rekla nam je da za njih Hrvate predstavlja veliko zadovoljsto. Kaze da vjeruje kako su losa vremena iza njih i da su oni koji su ostali, izdrzali i pobijedlili, odrzali ovo tlo nasim. Tko bi ostao da smo i mi otisli, istice, Boka bi onda ostala bez Hrvata, a to je nedopustivo. Danas nam je puno bolje, nova demokratska vlast Crne Gore dala nam je nadu. Nadamo se da nas nece iznevjeriti. Mi smo ostali, nije nas puno, ali smo jaki porucuje uz osmijeh.
Primjetili smo kako su Bokeljke razgovorljivije od Bokelja. Od druge gospodje, Konavoke, doznali smo da ova festa za njezinu obitelj znaci mnogo s obzirom da se svi njezini muskarci zovu Ante. Prijasnje godine su tesko prozivljavali, no cini joj se da buducnosti u Boki kotorskoj za Hrvate ima.
Na pitanje sto bi porucila ostalim Hrvatima, jedna gospodja je rekla: Neka nas ovdje, koji smo ostali podrzavaju, neka osjetimo da nas nisu zaboravili i neka mole Boga za nas!
Don Ivan nam napominje cinjenicu kako medju svijetom skupljenim u i ispred crkve imade i postovatelja sv. Antuna koji nisu rimokatolici, no svake godine dodju na misu i procesiju. Ali, naglasava on, katolicka crkva u Boki okuplja prije svega Hrvate koji u svojoj crkvi pronalaze i vjernicki i nacionalni mir.
Nije nepoznata cinjenica da smo mi u Hrvatskoj posljednjih pedesetak godina pomalo zanemarili kako hrvatski zivalj tako i bogatu bastinu duz Boke kotorske. Posebno se to dogodilo u posljednje vrijeme komunisticke vladavine. Nasi znanstvenici, ma koliko nas u ovom trenutku boljela ta cinjenica, ili nisu mogli ili nisu smjeli, ali u svakom slucaju nisu dovoljno paznje posvetili hrvatskom narodu u Boki i starim Arhivima Boke koji kriju brojno znastveno, knjizevno povijesno i kulturolosko blago. Posebice zadnjih osam godina stidljivo se progovaralo o Bokeljima, iako u zadnjih dvije godine sve vise se daje prostora tom doista kulturoloski gledano, velikom hrvatskom prostoru. Svaki Hrvat u Boki s kojim smo razgovarali povjerio nam je svoju bol glede zaborava sa strane matice Hrvatske.
S druge strane, srpski i ini znanstvenici, godinama su prikupljali materijal po arhivima, kako Boke kotorske, (tako i svojevremeno Dubrovnika), dobijajuci nesmetano vrijeme za malo pomalo odnarodjivanje Boke.
U posljednje vrijeme cesto smo culi, u Boki, a i u Hrvatskoj kako katolik i Hrvat nije isto i kako ta komponenta katolicke Hrvatske Boke nije tocna znanstvena cinjenica.
Mnogi, pa cak i nasi znanstvenici traze po arhivskim spisima brojnih bokeljskih pisaca hrvatske knjizevne tradicije potvrdu iskaza pojedinca Hrvatom.
Tocno je da u 15. i 16. stoljecu necemo naci takvih iskaza ni na samom danasnjem prostoru Hrvatske, ali naci cemo niz drugih posve znanstvenih cinjenica koje potvrdjuju jedinstvenost Boke kotorske s ostalim dijelovima Hrvatske. Bilo kako bilo najbolje potvrdjuje proslo stoljece, kada su u Boki, a posebice u Tivtu postojale institucije koje su do drugog svjetskog rata bile iskljucivo Hrvatske. Bila su to hrvatska pjevacka drustva, glumiste, hrvatska stedionica, hrvatska citaonica, na stotine hrvatskih drustava, bratovstina. U zadnje vrijeme otkako je dosao komunizam sva su drustva s hrvatskim predznakom potpuno zabranjena i administrativno dokinuta. Tada je ostala jedino crkva koja je uspjela ocuvati i hrvatsko ime, rod i tradiciju na tom prostoru.
No, nije slucajno da su na sirem tivatskom podrucju zadnji put pocetkom ovog stoljeca sagradjene katolicke crkve i to 1903.godine crkva sv. Roka u Donjoj Lastvi i 1914. crkva sv. Ane u Djuricima. U samome Tivtu posljednja dva stoljeca niti jedna. Samo posljednjih sedamdesetak godina trazio se prostor na podrucju samoga grada.
Danas kad imademo sve dozvole, kaze don Galic, nemamo sredstava da zapocnemo s gradnjom. U stisci smo s vremenom jer moramo zapoceti s radovima do pocetka listopada, do kad dozvole i vrijede. Nacrti su napravljeni u Zagrebu, jos samo da skupimo novac i krenemo. Ne dvojim zabrinutost, vremena je malo, a ovdje nema velikih izgleda da skupimo toliki novac.
Zvona su navijestila pocetak mise. U crkvi nije bilo dosta mjesta. na trgu su se guzvali. Ostao nam je pomalo gorak osjecaj u nama gledajuci ove hrabre ljude koji su unatoc svemu ostali na svojim vjekovnim ognjistima i pri tom ostali Hrvatima. Oni, koji imaju osmjeh na licu i vedrinu, unatoc cinjenici da nemaju novu crkva, a ni garanciju da ce je izgraditi.
I sto ce biti ako Tivat, grad s najvise Hrvata u Crnoj Gori, ne skupi dovoljno novca do listopada 1998?. Nista! Oduzet ce im dozvolu i novu ce mozda cekati sljedecih 70 godina. Ili ce je s obzirom na nova politicka strujanja dobiti odmah?
Ili ce je opet izgubiti i tako u krug?
No vjera u Boga, osmjeh i vedrina ostat ce na njihovim licima.
Na nasim zabrinutost. I zelja da ovim ljudima do Velike Gospe, najvece feste u Tivtu i Boki kotorskoj donesemo skroman prilog kako bi zapoceli radove i zadrzali dozvolu.
Hocemo li uspjeti ne zavisi samo od nas nego i od drugih Hrvata koji se ne zele odreci onoga dijela svoje kulturne bastine od koje je i Europa svojevremeno dosta naucila.

/BODY>