Vanda Babic


HRVATSKA KNJIZEVNA TRADICIJA KOD STARIJIH BOKELJSKIH PISACA


U svim hrvatskim krajevima odavno se njegovao osjecaj o jedinstvenoj kulturnoj i duhovnoj zajednici, bez obzira na visestoljetnu politicku razjedinjenost, posebno poslije odlaska Anzuvinaca s hrvatske politicke pozornice. Sigurno je da su takvo duhovno jedinstvo najvise njegovali hrvatski knjizevni djelatnici. Malo se kod nas naglasava upravo ta komponenta hrvatske knjizevne cjelokupnosti, valjda zato sto se ta osobitost sama po sebi razumije. Ali ipak kod stanovitih raspravljanja o nekim regionalnim knjizevnim segmentima ta ce se polazna tocka morati posebno naglasavati. Da je to i danas aktualan problem, vidi se na planu jezicnih proucavanja, sto se posebno istice u suvremenim raspravama o povijesti hrvatskoga jezika. Zajednicko u strukturi hrvatske trodijalekatske stilizacije urodilo je u knjizevnim ostvarenjima i jedinstvenim knjizevnim stilom i stihom, od srednjovjekovnog osmerackog dvostiha, preko dvostruko rimovanog dvanaesterca do osmerackih kvartina i sestina te konacno do deseterca koji se u prosvjetiteljsko doba, bez nekog dogovaranja, nametnuo i dalmatinskim i slavonskim piscima jednako.
Upravo na tom osjecaju stvarali su stoljecima i bokokotorski hrvatski pjesnici, bez obzira na njihove tematske i jezicne specificnosti. Zato je i kod njih ukorijenjeno naslanjanje na hrvatsku knjizevnu tradiciju, ne izostavljajuci i pracenje uvijek novih i suvremenih poetskih ostvarenja u hrvatskim knjizevnim centrima.
Sve je to poznato, vidljivo i razumljivo onome tko cita tekstove bokokotorskih hrvatskih i latinskih pjesnika, tko ih cita kao knjizevna ostvarenja, kao knjizevni izraz pojedinaca i duhovni izraz jedne kolektivne svijesti pa makar i u okviru regionalne posebnosti.

Kad se pak ta ostvarenja citaju s knjizevnosti neadekvatnim, politickim i ideoloskim konotacijama, tada se lako dobije iskrivljena i izopacena slika jednoga knjizevnog stanja i postojanja.
Upravo su djela bokokotorskog knjizevnog kruga, stvarana i nastajala u kontinuitetu i okrilju hrvatskoga pjesnickog stvaralastva, bilo na latinskom, bilo na hrvatskom jeziku, vise nego knjizevno stvaralastvo ijedne druge hrvatske regionalne kulturne sredine, dozivjela u novijoj jugoslavenskoj knjizevnoj historiografiji krive intrepretacije, posebno s obzirom na njihovu pripadnost hrvatskom duhovnom i poetskom prostoru.
Primjenjujuci politicke aspekte s nastojanjem da se bokokotorski kraj (od Herceg Novog do Budve) izolira od svoje prirodne pripadnosti Dalmaciji odnosno Hrvatskoj, stanovit broj srpskih i crnogorskih rasprava nastoje svim silama prisvojiti sebi ona kulturna dobra s izrazitim karakteristikama zapadne duhovne sfere, koja ni po duhu, ni po izrazu, ni po tematici nemaju znacajnije veze s kulturnim prostorom koji pocinje od bokokotorskog zaledja prema Istoku. Hrvatski se znanstvenici i istrazivaci u vrijeme tako nametnutih politickih rjesenja i intrepretacija iz vise razloga nisu u dato vrijeme suprostavljali takvim pristupima, koji su imali svoj pocetak, svoj razvoj, pa i svoju kulminaciju u potpunom negiranju bilo kakva hrvatskog obiljezja knjizevnosti bokokotorskoga kraja.
Najocitije i najprije se to dogodilo s intreperetacijama humanistickih djelatnika u bokeljskim gradovima 16. stoljeca, koje se nastojalo izdvojiti iz njihova prirodnog korpusa, kao nesto sto bi pripadalo crnogorskoj kulturi. Posebno se to isticalo 70-tih godina kad se pocela afirmirati crnogorska nacija, kad su se i u skolama izdvajali crnogorski od srpskih knjizevnika. Hrvatska kulturna javnost, sto iz pritiska, sto iz nehata, nije na to posebno reagirala. Srpski su znanstvenici bili nacistu s time da je hrvatski humanizam za njih daleko i strano tijelo, ali u nastojanju da se i oni ukljuce u kakav-takav zapadnoeuropski duhovni prostor poceli su, drzeci se svojih srpskih kulturnih okvira, isticati kako se i u staroj srpskoj knjizevnosti 15. stoljeca, koja sva lezi na nemanjickoj tradiciji, naziru neke skromne formalne i tematske crte novog doba.
U svojoj monografiji Milorad Pavic kao predstavnike srpskog baroka nabraja samo bokeljske odnosno hrvatske pisce i to je opet novi smjer u prisvajanju ne bas beznacajnog dijela hrvatske kulturne bastine.

Dovoljno je navesti samo jedan citat u kojemu Pavic negira vjerodostojnost svoje koncepcije kad kaze kako je ta srpska drama tj. sav taj repertoar pasija u Boki Kotorskoj vezan stilski i po obliku za veoma rasprostaranjen repertoar pobozne dramske knjizevnosti zapadnog hriscanstva koji se neguje duz cele jadranske obale, a posebno i u obliznjem Dubrovniku, jos od XV. stoljeca.
Poslije Pavica nastupa crnogorska knjizevna historiografija i to u vrijeme kad se pocela isticati crnogorska nacionalna posebnost i kultura. U nedostatku vlastitih knjizevnih dostignuca i ona poseze za kulturnim dobrima izrazite hrvatske knjizevne stilizacije u nastojanju da se sve to ukljuci u nekakav jedinstveni duhovni prostor.
Tipicne su u tom smislu studije koje kao pripadnike crnogorske knjizevnosti, u poglavlju o humanizmu navode samo izrazite hrvatske humansite, a u poglavlju o baroku samo pisce hrvatske knjizevne tradicije. Pri tome se izuzima cinjenica da je hrvatski humanizam, pa i njegov latinitet na cijelom podrucju od Istre do Budve tematski i formalno povezan, da su se bokokotorski humanisti obracali svojim suvremenicima u Dubrovniku, Splitu, Trogiru, Sibeniku i Zadru kao sudionicima iste kulturne aktivnosti.
Pripadnost hrvatskoj kulturnoj sferi potvrdjuje Kotoranin Nikola Modruski (ponos i nada ilirske zemlje kako ga naziva Dubrovcanka Marija kad mu je postavila natpis nad grobom). Iako latinist, on je kao modruski biskup odlucno branio glagoljicu i njezino pravo na zivot.
Ludovik Paskvalic kojemu su se latinske pjesme nasle u zborniku Petra Lucica zajedno s mnogim drugim hrvatskim humanistima, zanosno pozdravlja pojavu hrvatskog pjesnika Hanibala Lucica kao novu dalmatinsku liru.
Vinko Pribojevic, Hvaranin, medju slavne suvremene Dalmatince odnosno Hrvate navodi Kotorane Vinka i Dominika Bucu te Jurja Bizantija.
Posebna je figura Ivana Bolice Kokoljica iz 17. stoljeca koji je svoje prigodnice upucivao Trogiraninu Ivanu Lucicu, Bracanima Vicku Prodicu i Vicku Mikelovicu te Dubrovcanima, Sibencanima i Splicanima. A jednom Vicku Bolici, koji je u uskockom ratu dobio vitestvo, Bracanin Ivan Ivanisevic posvecuje deveto pjevanje (cvit) svoga spjeva Kita cvitja razlikova (Venecija, 1642).
Moglo bi se nabrojiti mnostvo takvih i drugih primjera o cvrstoj povezanosti bokokotorskih s ostalim hrvatskim humanistima, o njihovoj svijesti da pripadaju istoj zemlji, istom narodu.

U takvoj atmosferi politickoga pritiska, koji se osobito oborio na knjizevno stvaralastvo sastavljena je i objavljena vrijedna antologija Poezija baroka XVII i XVIII vijeka, koju su priredili Milos Milosevic i Gracija Brajkovic, objavljujuci je, sto je vrlo indikativno, na cirilici.
U bogatom izboru hrvatskih tekstova lijepo se moze zapaziti kako se gotovo svi bokokotorski pjesnici 17. i 18. stoljeca izrazavaju stilom i stihom tipicnim za cijelu hrvatsku knjizevnost toga vremena.
Naslanjaju se oni i na staru hrvatsku poetsku bastinu, ali pisu osluskujuci i nova poetska strujanja koja su zahvatila njima blize hrvatske krajeve, posebice Dubrovnik. Dovoljno je navesti samo nekoliko primjera toga zajednickog poetskog izraza, ne ispustajuci ovdje iz vida i tematske specificnosti koje se isticu pjesmama o pomorskim bokeljskim akcijama i problemima.
Vec prvi navedeni autor, Jeronim Pima, pise dvostruko rimovanim dvanaestercem, a Andrija Zmajevic sanjajuci o Slovinskoj dubravi, opsesiji hrvatskih pjesnika 17. stoljeca, svojim dvanaesterackim stihovima, govoreci o veselom proljecu, o razlikom cvijecu, o livadi sa zelenom travicom, podsjeca na Menceticeve stihove.
U tom stilu Zmajevic pise svoju pjesmu, Istocna Dalmacija milostivo od Gospodina Boga pohodjena godiste 1667, no mijesa i neke forme tadasnjeg suvremenog hrvatskog pjesnistva, kao sto je sestina s rimom ab ab cc.
U 18. stoljecu pise i Ivan Nenadic, s rimom osmerackog dvostiha aa bb cc, ali upotrebljava i deseteracke oktave (s rimom aa bb cc dd), a njegove sestine u pjesmi Sambek satarisan, na mnogo mjesta podsjecaju na Gundulica upotrebljavajuci izraze: krocu vrani i grakaju, zatim, sivi soko zgor s visine, itd., a svojim desetercima javlja se Luka Burovic upravo u vrijeme kad su taj stih njegovali hrvatski prosvjetitelji.
Na dubrovacke prethodnike od Dzore do Gundulica i Bunica naslanjaju se u mnogim crtama i pjesme anonimnih dobrotskih pomoraca, a i pjesma nepoznatog Perastanina iz 18. stoljeca koja obradjuje boj kneza Lazara, pisana je u tipicnom dvostruko rimovanom dvanaestercu.
Kao primjer najocitijeg naslanjanja na hrvatsku, posebno dubrovacku pjesnicku tradiciju dvostrukorimovanog dvanaeserca istice se Pjesan duhovna djevice Marije nepoznatog autora iz 18. stoljeca. Dovoljno je navesti samo nekoliko stihova:

Gizdavi moj vijence - od ruze rumene
I zivi kladjence - od vode studene!
Jezero prislatko - pripravno koje stojis,
Da u vrijeme svako - trudahne napojis!

Iako se cini da pjesma i nije nastala u Boki (sto se vidi iz lose napravljene rime djela-slomila, gdje je izvoran oblik dila), stoji cinjenica da je ta pjesma bila u upotrebi i u bokokotorskom kraju. Pripadnost ovog teksta hrvatskoj pjesnickoj sferi pokazuje se i na planu pjesnicke sintagmatike. Vec i tema koju obradjuje poznata je u hrvatskoj poeziji od srednjega vijeka dalje, a svojim pjesnickim jezikom najbliza je Vetranovicevim Pjesancama Djevici. Takve bi se slicnosti nasle i u drugim Vetranovicevim pjesmama (Pjesanca Jesusu, stih 44 - kladenca zivoga, a u bokokotorskom tekstu stih 2. - zivi kladence). Podudaranja se mogu vidjeti u ritmickoj strukturi, jer se bokokotorski dvanaesterci temelje na trosloznim cjelinama tipicnim za dvanaesterce dubrovackog tipa, sto je i prirodno buduci da su dubrovacki pjesnici bili u tijesnoj svezi s bokokotorskim pjesnicima. Za sve pasionske pjesme dijaloskog i prikazanjskog tipa sam je crnogorski znanstvenik Radoslav Rotkovic utvrdio uzore i izravne predloske u mnogim starohrvatskim tekstovima duz primorja. jedino za kratko prikazanje o posljednjoj veceri nije mogao naci takva uzora. zato je i istaknuo kako je tu nepoznati perastanski , tj. prema njegovu misljenju crnogorski autor (buduci da je taj tekst nasao u dvije perastanske varijante) pristupio pisanju originalnog djela. Iz toga izvlaci zakljucak da bi to bio i glavni elemenat kojim se moze dokazivati samosvijest bokokotorskih(crnogorskih!) pjesnika, tj. njegova neovisnost od hrvatskih uzora.

Medjutim, cinjenice govore drugacije. Obicaj je u hrvatskim prikazanjima poslije srednjovjekovnog razdoblja bio da se iz starih tekstova, osobito Muke, obradjuju posebni segmenti tog dijela Isusova zivota, pa su nam tako poznate drame o skidanju Isusa s kriza kao i obrada samostalne scene gdje se traze majstori koji ce pripremiti kriz i sve ostalo za Isusa (sto nalazimo u Bolskoj pjesmarici iz pocetka 17. stoljeca).
Zato je i anonimno perastansko prikazanje o Posljednjoj veceri isto takva jedna posebna dorada ili izdvojena scena Isusove posljednje vecere, a cini se da je taj anonimni pisac koji je djelovao i prije 18. stoljeca imao svoj uzor upravo u jednom od danas nesacuvanih crkvenih prikazanja Muke. Da je tako vidi se i po podudaranjima perastanskih tekstova s tekstom glagoljskog prikazanja Muke iz 1556.
Njegovanje hrvatske tradicije vidi se i u prijepisu Placa blazene Divice Marije sto ga je 1757. prepisao Petar Kinka u Kotoru, a koji je samo jedna, ovdje dijalogizirana, verzija placa poznatog vec u Budljanskoj pjesmarici iz 1640. s pocetnim stihom: Placnim glasom svijeh vas molju. Taj tekst ima svoje zacetke u Pjesni ot Muki pariskoga glagoljskog kodeksa s kraja 14. stoljeca koji je poznat u brojnim hrvatskim verzijama i varijantama od Dalmacije do kajkavskih krajeva.
Dakle, kako vidimo, do kraja 18. i pocetka 19. stoljeca u Boki Kotorskoj se nastavlja tradicija pobozne poezije, bilo da se Djevica Marija opisuje petrarkisticko-folklornim izrazom, bilo u sastavljanju pasionskih dijaloskih i dramskih tekstova s tradicionalnim, starim osmerackim dvostihom, kao sto su Plac Gospin i Prikazanje Muke isusove nepoznatog autora, ali i Prikazanje Muke Jesusove Antuna Nenadica koji je u tu tradicionalnu podlogu unio sasvim nove osmeracke ritmove oslobodjene sroka, a to je ucinjeno vjerojatno pod utjecajem narodnog deseterca koji su hrvatski prosvjetiteljski pjesnici unijeli u umjetnicku knjizevnost.
S druge strane, kraj 18. i pocetkom 19. stoljeca, takodjer u ozracju vremena njeguje se u velikom broju prigodnicarska poezija kakva je poznata i u drugim hrvatskim krajevima toga doba. To je izraz razvijenoga kritickog duha pri cemu dolazi do izrazaja ostro zapazanje svakodnevne stvarnosti, bilo da se pojedina pjesma odnosi na osobu ili na neki dogadjaj. Ima tu satiricke i podrugljive poezije, vecinom pisane od nepoznatih autora Kotorana, Perastana, Dobrocana.
Zbog kratkoce vremena u nemogucnosti smo prikazati osobe poput Stjepana, i Miroslava Zanovica, ili pak Antuna Kojovica, najznacajnijih licnosti kraja 18. i pocetka 19. stoljeca, no zasigurno mozemo reci da se u svim poetskim ostvarenjima starijega razdoblja sasvim razumljivo i citko moze pratiti nit povezanosti bokokotorskog knjizevnog kruga sa hrvatskom knjizevnom bastinom ne zaostajuci ni u jednoj knjizevnoj epohi od srednjeg vijeka do preporoda u nizu kulturno knjizevnih vrijednosti kojih se ne smijemo odreci, ali koje moramo osvijetliti i naci im pravo i zasluzeno mjesto u korpusu hrvatske kulturne bastine.